Prošlog tjedna započeli su konzervatorsko-restauratorski radovi na Porta Marcelli, glavnim kopnenim vratima nekadašnjeg renesansnog obrambenog sustava grada Cresa. Planirano je da radovi budu dovršeni do počeka iduće turističke sezone. Sredstva za investiciju u iznosu od 300.000 kuna Grad Cres je dobio od talijanske Regije Veneto, koja sufinancira dvije trećine investicije i od Ministarstva kulture RH, koje sufinancira ostatak. Konzervatorsko-restauratorske radove obavit će Hrvatski restauratorski zavod, a radove građevinske sanacije lokalna građevinska tvrtka “Gramatoš”.

Sličan model sufinanciranja i isti izvođači korišteni su prošle godine kada je restaurirana i Porta Bragadina. Ti su radovi rezultirali bitno drugačijim izgledom vrata što je iznenadilo mnoge mještane i stalne goste Cresa. Naime, pročelje vrata se sada ističe bjelinom kamena, a stražnji i bočni dijelovi vapnenom žbukom koja zbog svoje svijetle boje djeluje neuobičajeno.

Obratili smo se stoga Tei Sušanj Protić iz Konzervatorskog odjela u Rijeci i Osanni Šašinka iz Hrvatskog restauratorskog zavoda koje su nam iznijele nekoliko zanimljivosti o povijesti obrambenog sustava grada Cresa te o razlozima i načinu restauracije gradskih vrata.

Glavna kopnena vrata, Porta Marcella i mala kopnena vrata, Porta Bragadina, ostaci su renesansnog obrambenog sustava grada Cresa. Izgradnja vrata odvijala se paralelno s gradnjom obrambenih zidina, a dovršena je osamdesetih godina 16. stoljeća. Nažalost, dio zidina uklonjen je u 19. stoljeću, a dio iza Drugog svjetskog rata. Uz navedena kopnena gradska vrata očuvan je samo dio sjevernog zida, dio zapadnog zida uz nekadašnja vrata Sv. Nikole, sjeveroistočna kula i gradska vrata prema luci (toranj sa satom).

Stilski, creska gradska vrata pripadaju renesansnom jeziku obrambene arhitekture koja se u drugoj polovici 16. stoljeća gradi u dalmatinskim gradovima, a pod utjecajem ideja Sebastiana Serlia i njegova traktata Extraordinario libro di Architettura. Prema arhivskim knjigama troškova izgradnje zidina (Libri della Fabbrica delle Mura), pohranjenim u Državnom arhivu u Rijeci, gradska su vrata izgrađena kamenom iz Rovinja. To je vapnenac, najčešće bijelo-žućkasti kamen, poznat pod nazivima Giallo d’Istria, Pietra d’Istria, Bianco-giallastro, Avorio. Kamen iz okolice Rovinja je opisan početkom 17. stoljeća i kao pietra bianca fine. Zbog svojihposebnih karakteristika istarski kamen je ugrađen i u brojne građevine u Veneciji i cijeloj Italiji (dijelovi Duždeve palače u Veneciji, Ponte di Rialto i sl.).

Creska gradska vrata nastala su prema nacrtima pristiglim iz Venecije, a izvodili su ih lokalni kameno-klesari koji su suvereno vladali renesansnim i manirističkim stilskim jezikom. Ističu se kao sačuvani primjeri renesansne obrambene arhitekture na Jadranu te kao svjedočanstvo „zlatnog doba“ grada Cresa kada je izgrađena većina javnih i sakralnih građevina. Povod njihovoj obnovi bila je prijeko potrebna zaštita od propadanja koje je u posljednje vrijeme bilo sve očitije. Dodatni rezultat obnove jest povrat njihova izgleda u stanje s kraja 16. stoljeća, no samo po tonu kamena, tonu i sastavu žbuke, debljini sljubnica, dok je tekstura kamena zadržana u zatečenom stanju jer je djelovanje stoljetnih onečišćenja i erozije nepovratno nagrizlo njegovu površinu. Daljnje zadržavanje raznih naslaga s vremenom bi dodatno izmijenilo površinu kamena koja postupno degradira, postaje rupičasta, raspucala ili se u krajnjem stupnju razlistava i odlama.

Zbog toga su restauratorskim zahvatom na vratima Porta Bragadina uklonjene naslage onečišćenja, naknadnih žbuka i željeznih elemenata koji su ugrožavali strukturu kamena. Cementni mort je uklonjen jer ubrzava propadanje kamena zbog nedostatka elastičnosti i zadržavanja vlage što uzrokuje stvaranje pukotina i topivih soli. Ispod slojeva cementnih žbuka, u dubljim slojevima sljubnica, pronađen je sloj izvornog svijetlog vapnenog morta. Željezni elementi (trnovi, čavli, kuke) su uklonjeni zbog korozije koja uzrokuje pucanje i odlamanje kamena.

Uklonjena su i organska onečišćenja jer biološki obraštaj (lišajevi, plijesni, mahovine i sl.) također uzrokuje eroziju kamena putem kemijskih i fizičkih procesa njegove razgradnje. Na površini kamena zatečeni su živi mikroorganizmi (žuti lišajevi) i izumrli mikroorganizmi, (tzv. sive kore koje su prekrivale veće površine kamena). Osim toga zatečena su i anorganska onečišćenja, tzv. crne kore (tamne inkrustacije) koje sadrže soli koje ubrzavaju kemijski proces razgradnje materijala. Tamnu boju daju im čestice čađe. Čišćenje površine kamena provedeno je isključivo radi njegove zaštite od daljnjeg propadanja. U postupku restauracije izvedena je i sanacija mehaničkih oštećenja na odlomljenim mjestima i većim pukotinama kako bi se spriječilo nakupljanje i prodiranje vode u konstrukciju.

Sanacija zida koji uokviruje vrata izvedena je po istom načelu kao i zahvati na samim vratima. Taj zid naime predstavlja ostatak bedema koji je građen nepravilnijim kamenom, a nakon rušenja bedema naknadno je zapunjavan opekom i u konačnici prežbukan cementnim mortom. Zbog toga je sa zida uklonjena sekundarno nanesena cementna žbuka koja, zbog nedostatka elastičnosti i zadržavanja vlage, uzrokuje propadanje izvornih slojeva vapnenih žbuka i kamene građe. U postupku sanacije zid je ožbukan materijalom koji je sukladan nalazima izvornog veziva u sljubnicama (svijetli vapneni mort). Stražnje lice zida ožbukano je u cijelosti kako bi se spriječilo prodiranje vode u strukturu zida. Bočne strane, koje u suštini predstavljaju presjek uklonjenog gradskog bedema, žbukane su neravnomjerno, zapunjavanjem većih uleknuća, također zbog sprječavanja prodora vode. Na bočnim stranama dijelom je ostala vidljiva i kamena građa zida što je rezultat njegove nepravilnosti s obzirom da je nastao rušenjem bedema.

Navedeni postupak primijenit će se i prilikom restauracije i sanacije Porta Marcelle tako da će i ona po završetku radova dobiti novo, svjetlije ruho. Možda će nam trebati neko vrijeme da se priviknemo na novi izgled gradskih vrata, ali imajmo na umu da će on sada biti mnogo sličniji njihovom izvornom izgledu iz 16. stoljeća.